Ivana Velimirović, prva stipendistkinja iz Bosne i Hercegovine u okviru British Council programa stipendija STEM, na magistarskom studiju na Univerzitetu u Glasgowu u Ujedinjenom Kraljevstvu, podijelila je svoje iskustvo sa čitateljima portala Stipendije.ba, koje vam donosimo u nastavku.
Piše: Ivana Velimirović
Okrećem se posljednji put, mašem roditeljima i, sa slatko-gorkim osjećajem u srcu, prolazim sigurnosnu kontrolu aerodroma u Sarajevu i odlazim u Škotsku. Nakon tri presjedanja i gotovo 20 sati putovanja, slijećem u Glasgow, jedan od najvećih škotskih gradova. Na aerodromu me dočekuje taksista sa jakim škotskim naglaskom. Ne razumijem ga ništa. Tek nakon tri mjeseca mog boravka tamo, počela sam hvatati pokoju riječ. Srećom, grad je pun ljudi sa svih strana svijeta. Nakon, za mene, iscrpljujućeg razgovora, koji je iscijedio i ono malo energije koju sam imala, stižem u studentski dom. Tu me dočekuju četiri cimerice, azijskog porijekla, svaka sa svojim naglaskom, jednako teškim za razumjeti. Ležem u krevet i razmišljam: “Što li je, Bože, meni ovo trebalo?“
Ali, moja škotska avantura je zapravo počela par mjeseci ranije, kada sam odlučila da se prijavim na „British Council Women in STEM“ stipendiju, namijenjenu ženama u oblastima nauke, tehnologije, inžinjerstva i matematike. Uprkos činjenici da se samo 15 stipendija dodjeljuje na području Evrope, od čega svega pet za Univerzitet u Glasgowu (univerzitet mog izbora), bivam odabrana kao prva žena u Bosni i Hercegovini koja ju je dobila, uopće ne sluteći da će mi ova odluka donijeti najljepše iskustvo i godinu koju sam mogla zamisliti.
Prva dva mjeseca mog života u Glasgowu nisu bila lagana. Bila sam sama u novom gradu, okružena nepoznatim ljudima. Često sam osjećala čežnju za domom i poznatim. Svi studenti na mom programu bili su izvorni govornici engleskog jezika, navikli na zapadni obrazovni sistem, dok sam ja bila jedina koja se s tim susretala prvi put. To je dodatno otežavalo ovaj prilagodbeni period te pojačavalo osjećaj da zaostajem za drugima. Srećom, taj period nije dugo trajao, te sam ubrzo vidjela ljepotu u svemu tome. Počela sam da uživam u novom obrazovnom sistemu i osjećala kako napredujem, te upoznavala ljude iz cijelog svijeta i pronašla prijatelje za cijeli život.
Škotska me je naprosto oduševila i potpuno osvojila. Oduvijek sam mislila da su ljudi sa Balkana najtopliji i najdruželjubiviji na svijetu. Međutim, Škoti su nas u tome nadmašili svojom nasmijanošću, pristojnošću i dobrotom. To je narod koji će sam prići strancu na ulici da ponudi pomoć, a da to nije traženo od njih. Oni su jednostavno srdačan i nasmijan narod, kojeg možda ne razumijete uvijek radi naglaska, ali s kojim uvijek možete sjesti na „pint“ (pivo) u pub. Osim toga, zahvaljujući univerzitetu, Glasgow je doista internacionalni grad, pun studenata iz cijelog svijeta – od Amerike i Evrope do Azije; zaista jedan neobičan miks raznih jezika i ljudi. Zbog toga sam imala priliku da naučim mnogo o različitim kulturama, počevši od svojih cimerica koje su porijeklom iz Indije, Kine i Vijetnama, a potom i drugih ljudi koje sam upoznala na kampusu tokom raznolikih događaja koje univerzitet i studentske organizacije, kojih ima bezbroj, neprestano priređuju.
Škotski krajolik me je također ostavio bez daha. Maglovite planine, beskrajno zelene doline, jezera (tzv. lochs) i rijeke na sve strane, litice, otoci – sve bez gužve i mase turista. Shvatila sam da godina dana nije ni približno dovoljna da se istraži sva ta ljepota. Svoje slobodno vrijeme, kojeg nije bilo mnogo, provodila sam vozeći bicikl, planinareći i kampujući u prirodi sa prijateljima. Čak sam se uvjerila i u to da kiša, zbog koje sam mislila da nikada ne bih mogla živjeti u Škotskoj, zapravo nije ni približno onakva kakvom sam je zamišljala. Vrijeme jeste promjenjivo, ali kiša je uglavnom sitna – tzv. „drizzle“ – a nakon nje gotovo uvijek izađe sunce i dan se može iskoristiti do kraja. Posebno ljeti, kada dani traju i do 17 sati.
Ipak, većina mog vremena odlazila je na nastavu. Magistarski programi koji traju godinu dana veoma su intenzivni, ali zahvaljujući obrazovnom sistemu Ujedinjenog Kraljevstva, koji se u mnogo čemu razlikuje od našeg, to nikada nije padalo preteško. Sistem je usmjeren više na individualno istraživanje i praktičnu primjenu znanja, nego na suhoparno učenje napamet. Profesor na predavanjima iznese osnovu, a na studentu je da dalje istražuje, čita i uči koliko želi. Odličan primjer toga bio je završni rad – individualni istraživački projekat na kojem smo radili puna tri mjeseca. Čitav projekat radili smo sami, od izbora teme i pisanja projektnog prijedloga, do istraživanja i sastavljanja završnog izvještaja. Profesori su bili tu da usmjere i savjetuju, ali je dubina i kvaliteta rada zavisila isključivo od nas samih. Upravo ta sloboda u odabiru teme, pristupu istraživanju i načinu na koji sami organizujemo svoje vrijeme bila je ono što mi je najviše odgovaralo. A pristupačnost profesora, koji su uvijek otvoreni za pitanja, podstiču diskusiju i spremni su saslušati svaku ideju, ono je što me posebno oduševilo.
Kampus je ogroman, poput malog grada unutar samog Glasgowa, sa univerzitetskom bibliotekom koja ima 12 spratova i više od dva miliona knjiga. A pored toga, imali smo pristup svim naučnim radovima, časopisima i knjigama koji se inače plaćaju, što je otvaralo neograničene mogućnosti za istraživanje i učenje. Biblioteke i IT-laboratorije opremljene su računarima sa specijaliziranim softverskim programima potrebnim tokom studija, dok terenska nastava nudi priliku da se koriste najnovije tehnologije – poput dronova i sonarskih uređaja. Ipak, najveći utisak ostavila je glavna zgrada mog univerziteta, koja nevjerovatno podsjeća na zamak Hogwarts iz Harry Potter knjiga. Zbog svoje ljepote, ona je i sama turistička atrakcija, a meni je predstavljala posebno zadovoljstvo jer se upravo u njoj održavala većina mojih predavanja.
Danas, kada se osvrnem na početne strahove i nesigurnosti, osjećam samo zahvalnost. Zahvalnost što sam dobila ovu priliku i zato što sam bila dovoljno hrabra da je prihvatim. Jer, moj odlazak u Škotsku bio je mnogo više od pukog studiranja. To je bilo iskustvo koje me oblikovalo i donijelo lični rast koji se mogao dogoditi jedino kada sam izašla iz sigurnosti i komfora života u Sarajevu. Znanje koje sam stekla otvorit će mi nova vrata u profesionalnom smislu, a ljudi i uspomene ipak ostaju kao najdragocjeniji dio ovog iskustva. A život je zaista ponekad ironičan, jer danas napuštam Škotsku na isti način na koji sam i došla u nju godinu dana ranije – sa tugom jer ostavljam zemlju u kojoj sam se osjećala kao kod kuće i prijatelje sa kojima se rastajem, ali i sa uzbuđenjem za ono nepoznato što me dalje čeka.
(Stipendije.ba / Foto: Stipendije.ba, Ivana Velimirović)
